factograf
SR
Sign in

TAS1R2

TAS1R2
All data from the card 13
Simboli
TAS1R2; GPR71; T1R2; TR2
Vanjski ID
OMIM: 606226 MGI: 1933546 HomoloGene: 75323 IUPHAR: GeneCards: TAS1R2 Gene
Molekularna funkcija
• aktivnost receptora ukusa • aktivnost proteinske heterodimerizacije
Celularna komponenta
• ćelijska membrana • integralno sa membranom
Biološki proces
• detekcija hemijskog stimulusa koji učestvuje u senzornoj percepciji slatkog ukusa • signalni put G-protein spregnutog receptora • senzorna percepcija slatkog ukusa
Vrsta
Čovek
Entrez
80834
Ensembl
ENSG00000179002
UniProt
Q8TE23
RefSeq (mRNA)
NM_152232.2
RefSeq (protein)
NP_689418.2
Lokacija (UCSC)
Chr 1:19.17 - 19.19 Mb
PubMed pretraga
[1]

Receptor ukusa tip 2 član 2 je protein koji je kod ljudi kodiran TAS1R2 genom.

Struktura

Ovaj protein je G protein spregnuti receptor sa sedam transmembranskih domena. On je komponenta heterodimernog aminokiselinskog receptora za ukus T1R2+3. Taj receptor se formira kao dimer TAS1R2 i TAS1R3 proteina. TAS1R2 protein nije samostalno funkcionalan.

TAS1R2 i TAS1R1 su spontanano aktivni u odsustvu njihovih ekstracelularnih domena i vezanih liganda. Iz toga proizilazi da ekstracelularni domen reguliše funkciju receptora putem sprečavanja spontanog dejstva. Ligandi se vezuju za taj domen.

Ligandi

Za TAS1R2+3 receptor se vezuju prirodni šećeri saharoza i fruktoza, kao i veštački zaslađivači saharin, kalijum acesulfam, dulcin, i gvanidinosirćetna kiselina. Istraživanja su inicijalno indicirala da receptori pacova ne odgovaraju na mnoge druge prirodne i veštačke šećere, poput glukoze i aspartama, iz čega je izveden zaključak da mora postojati još jedan tip receptora za sladak ukus. Kontradiktorna evidencija, međutim, sugeriše da ćelije koje izražavaju ljudski TAS1R2+3 receptor pokazuju senzitivnost za aspartam i glukozu, dok ćelije koje izražavaju TAS1R2+3 receptor pacova nisu aktivirane tim ligandima.

Spoljašnje veze

  • TAS1R2 Gene
  • TASTE RECEPTOR TYPE 1, MEMBER 2; TAS1R2

Read next

In 7 languages

Text from Wikipedia, CC BY-SA 4.0 · Source article