Paul Bader (20. srpnja 1883. – 28. veljače 1971.) je bio general Wehrmachta tijekom Drugog svjetskog rata.
Zapovijedao je 2. motoriziranom pješačkom divizijom u ratnim pohodima na Poljsku i Francusku; potom je služio kao zapovjednik korpusa te kao vojni upravitelj Srbije. Tijekom boravka na okupiranim prostorima Jugoslavije, postrojbe pod njegovim zapovjedništvom angažirale su se u nekoliko velikih antipartizanskih operacija, podjednako na područjima Nezavisne Države Hrvatske i Nedićeve Srbije.
Paul Bader je u vojnu službu stupio 1903. godine te je postao časnik njemačkog topništva. Kao pomoćnik zapovjednika pukovnije (u činu natopručnika) i brigade (u činu satnika), sudjelovao je u I. svjetskom ratu u borbama na bojištima u Belgiji i Francuskoj. Između dva svjetska rata ostaje u djelatnoj vojnoj službi, a u čin bojnika promaknut je 1925. godine.
Nakon dolaska Adolfa Hitlera na vlast u Njemačkoj početkom 1933. god. pokrenuto je jačanje Wehrmachta. Paul Bader postaje 1933. godine pukovnik i zapovjednik topničke regimente; 1935. godine unaprijeđen je u čin general majora i povjereno mu je zapovijedanje 2. pješačkom divizijom (kasnije: 2. motorizirana divizija) koju će 1939. godine povesti u invaziju na Poljsku. Istu diviziju vodi 1940. godine u napad na Belgiju i potom na Francusku.
U travnju 1941. godine bio je uključen u napad na Kraljevinu Jugoslaviju, te je postao šefom Höheres Kommando z.b.V. LXV, koja je zapovijedala s četiri njemačke divizije raspoređene radi okupacije područja te države - jedna na području NDH i 3 na području Srbije. Zapovijeda njemačkim i koloboracionističkim snagama koje su se u srpnju 1941. god. suočile s ustankom u Srbiji, i koje su ga do početka prosinca iste godine uspjele ugušiti; njemačke aktivnosti protiv ustanika uključivale su strijeljanje više tisuća talaca - objavljeno je da će se ubiti 100 srpskih civila za svakog ubijenog njemačkog vojnika, i njih 50 za svakog ranjenog njemačkog vojnika. Od 6. prosinca 1941. godine vojni je zapovjednik Srbije.
Narednih godina doći će u sukob s vodstvima policijskih, obavještajnih i drugih njemačkih službi koje sudjeluju u okupaciji Srbije, prigovarajući - i nakon što je sam Hitler odbio njegove prigovore - da je Srbija ratna zona i da bi on kao vojni zapovjednik trebao imati kontrolu nad svim njemačkim službama koje sudjeluju u okupaciji te zemlje.
Paul Bader je bio uključen u sve glavne aktivnosti njemačkih vojnih snaga na području NDH, u suradnji sa zapovjednikom talijanskih okupacijskih snaga Mario Roattom. Postrojbe NDH i Nedićeve Srbije bile su mu, u principu, podređene.
Godine 1942. premijer okupirane Srbije Milan Nedić upoznao je vojnog upravitelja Srbije, generala Paula Badera, sa svojom vizijom Velike Srbije u kojoj su Bosna i Hercegovina, Srijem i Dalmacija unutar granica Srbije, a lokalno stanovništvo zamijenjeno srpskim doseljenicima. General Bader je djelomično podržao Nedićev prijedlog, te su krajem siječnja i početkom veljače 1942. godine održani u Beogradu višednevni pregovori s predstavnicima NDH, u kojima se predlagalo da 17 srezova Istočne Bosne bude pripojeno Srbiji. Predstavnici NDH nisu pristali na takve prijedloge.
U kolovozu 1943. godine premješten je na mjesto zapovjednika novoosnovanog XXI. planinskog korpusa Wehrmachta, raspoređenoga u Albaniji, da bi već u listopadu 1943. godine bio razriješen djelatne vojne službe. 31. ožujka 1944. godine, nakon 41 godine vojne službe, službeno je umirovljen.
Nakon rata, živio je u Emmedingenu u Baden-Württemberguu, u istom kraju u kojem se nalazi Lahr, gdje se bio i rodio.
