Polifem (starogrčki: Πολύφημος) u grčkoj mitologiji, bio je jednooki div, sin Posejdona i Toose u grčkoj mitologiji, jedan od Kiklopa opisanih u Homerovoj Odiseji. Njegovo ime znači "obilan pjesmama i legendama", "mnogoglasan" ili "vrlo poznat". Polifem se prvi put pojavio kao divlji div ljudožder u devetoj knjizi Odiseje. Satirska drama Kiklop od Euripida zavisi od ove epizode s nekim razlikama u priči, a ujedno je i komičnija po prirodi. Kasniji klasični pisci koji su ga predstavili u svojim pjesmama povezali su njegovo ime s nimfom Galatejom dok ju je pokušavao zavesti. Često je prikazivan kao neuspješan u tome i kao nesvjestan svoje nesrazmjerne veličine i muzičkih nedostataka.[2] Međutim, u djelima čak i kasnijih autora predstavljen je i kao uspješan ljubavnik i vješt muzičar. Od renesanse nadalje, umjetnost i književnost odražavaju sva ova tumačenja diva.
Odisej i Polifem
Antički izvori
U Homerovom epu, Odisej se iskrcava na ostrvo Kiklopa tokom svog putovanja kući iz Trojanskog rata i, zajedno s nekim od svojih ljudi, ulazi u pećinu punu namirnica. Kada se div Polifem vrati kući sa svojim stadima, on blokira ulaz velikim kamenom i, prezirući uobičajeni običaj gostoprimstva, pojede dvojicu ljudi. Sljedećeg jutra, div ubija i pojede još dvojicu i napušta pećinu da pase svoje ovce.
Nakon što se div vrati uveče i pojede još dvojicu ljudi, Odisej nudi Polifemu malo jakog i nerazrijeđenog vina koje mu je dato ranije na njegovom putovanju. Pijan i neoprezan, div pita Odiseja za njegovo ime, obećavajući mu poklon za gosta ako odgovori. Odisej mu kaže (starogrčki: "Οὖτις"), što znači "niko" i Polifem obećava da će pojesti ovog "Nikoga" posljednjeg od svih. S tim riječima, on pada u pijani san. Odisej uzima drveni kolac koji je prethodno kalio u vatri, vraća ga u vatru dok se ne užari i zabija ga u Polifemovo oko. Kada Polifem vikne u pomoć od svojih divova, govoreći da ga je "Niko" povrijedio, oni misle da Polifema pogađa božanska moć i preporučuju molitvu kao odgovor.
Ujutro, slijepi Kiklop pušta ovce na ispašu, opipavajući im leđa kako bi se uvjerio da ljudi ne bježe. Međutim, Odisej i njegovi ljudi su se vezali za donje strane životinja i tako pobjegli. Dok je otplovio sa svojim ljudima, Odisej hvalisavo otkriva svoje pravo ime, čin oholosti koji će mu kasnije uzrokovati probleme. Polifem se moli svom ocu, Posejdonu, za osvetu i baca ogromno kamenje prema brodu, kojem Odisej jedva bježi.
Priča se ponovo pojavljuje u kasnijoj klasičnoj književnosti. U Kiklopu, Euripidovoj drami iz 5. vijeka p. n. e, hor Satira nudi komično olakšanje od jezive priče o tome kako je Polifem kažnjen zbog svog bezbožnog ponašanja jer nije poštovao obrede gostoprimstva. Euripidov Polifem je prikazan kao sofisticiran i intelektualno analogan sofistima Euripidovog vremena. U Kiklopu i Odisej i Kiklop koriste vještu i prisvajajuću retoričku manipulaciju, "agresivnu sofisticiranost koja ljude svodi na meso, a fini razgovor na varljivu trampu". U ovoj drami, Polifem tvrdi da je pederast i pokušava da uzme satira Silena, kojeg je zajedno sa sinovima držao kao robove na Etni na Siciliji, nazivajući ga "moj Ganimed". Scena je prožeta niskom komedijom, posebno u horu, a Polifem izgleda smiješno: pijan je kada objašnjava svoju seksualnu želju, Silenus je prestar da bi igrao ulogu mladog ljubavnika, a i sam će biti podvrgnut penetraciji - drvenim kolcem.
U svom latinskom epu, Vergilije opisuje kako Eneja posmatra slijepog Polifema dok vodi svoja stada prema moru. Susreli su Ahemenida, koji prepričava priču o tome kako su Odisej i njegovi ljudi pobjegli, ostavljajući ga iza sebe. Div je opisan kako se spušta na obalu, koristeći "posječeni bor" kao štap za hodanje. Kada Polifem stigne do mora, pere svoju krvavu očnu duplju koja curi i bolno stenje. Ahemenid je odveden na Enejin brod i oni su krenuli u potjeru s Polifemom. Njegova velika rika frustracije dovodi ostatak Kiklopa na obalu dok se Eneja u strahu povlači.
Dodatna literatura
- Brown, Calvin S. (1966). "Odysseus and Polyphemus: The Name and the Curse". Comparative Literature. 18 (3): 193–202. doi:10.2307/1770048. JSTOR 1770048.
- Comhaire, Jean L. (1958). "Oriental Versions of Polyphem's Myth". Anthropological Quarterly. 31 (1): 21–28. doi:10.2307/3316559. JSTOR 3316559.
- Conrad, Jo Ann (1999). "Polyphemus and Tepegöz Revisited: A Comparison of the Tales of the Blinding of the One-eyed Ogre in Western and Turkish Traditions". Fabula. 40 (3–4): 278–297. doi:10.1515/fabl.1999.40.3-4.278. S2CID 161870245.
- Conrad, JoAnn. "Polyphem (AaTh 1135–1137)". In: Enzyklopädie des Märchens Online. Edited by Rolf Wilhelm Brednich, Heidrun Alzheimer, Hermann Bausinger, Wolfgang Brückner, Daniel Drascek, Helge Gerndt, Ines Köhler-Zülch, Klaus Roth and Hans-Jörg Uther. Berlin, Boston: De Gruyter, 2016 [2002]. (in German)
- Davies, Malcolm (2002). "The Folk-Tale Origins of the Iliad and Odyssey". Wiener Studien. 115: 5–43. JSTOR 24751364.
- d'Huy, Julien. "Le conte-type de Polyphème: essai de reconstitution phylogénétique". In: Mythologie française, SMF, 2012, pp. 47–59. ffhalshs-00734458f
- d'Huy, Julien (2015). "Polyphemus: a Palaeolithic Tale?". The Retrospective Methods Network Newsletter (9): 43-64. Pristupljeno 16. 10. 2025.
- d'Huy, Julien (2017). "Polyphème en Amérique". In: Mythologie française 269: 9–11.
- d'Huy, Julien (2019). "Du nouveau sur Polyphème" Arhivirano 21. 3. 2022. na Wayback Machine. In: Mythologie française, 277: 15-18.
- Montgomery, J. E. "Al-Sindibād and Polyphemus. Reflections on the Genesis of an Archetype". In: Myths, historical archetypes and symbolic figures in Arabic literature: towards a new hermeneutic approach. Proceedings of the International Symposium in Beirut, June 25–30, 1996. Edited by Angelika Neuwirth, Birgit Embaló, Sebastian Günther, Maher Jarrar. Stuttgart [u.a.]: Steiner [in Komm.], 1999. pp. 437–466.
- Mundy, C. S. "Polyphemus and Tepegöz". In: Bulletin of the School of Oriental and African Studies, University of London 18, no. 2 (1956): 279–302. http://www.jstor.org/stable/609984.
- Peretti, Daniel (2007). "The Ogre Blinded and 'The Lord of the Rings'". Mythlore. 25 (3/4 (97/98)): 133–43. JSTOR 26814613.
- Röhrich, Lutz (1962). "Die mittelalterlichen Redaktionen des Polyphem-Märchens (AT 1137) und ihr Verhältnis zur außerhomerischen Tradition". Fabula. 5: 48–71. doi:10.1515/fabl.1962.5.1.48. S2CID 162296224.
Vanjski linkovi
- Polifem i Galateja prikazani u statuama sa zlatnim čembalom, djelo Michelea Todinija, Rim, 1675. u Metropolitanu
