Kasida

Riječ kasida potiče od arapskog glagola قصد (qaṣada), što znači "težiti", "namjeravati" ili "imati cilj". Ova etimologija ukazuje na svrhu pjesme: pjesnik njome slijedi određeni cilj, bilo da je to pohvala mecene, izražavanje ljubavi, slavljenje Boga ili postizanje neke druge svrhe.

Klasična arapska kasida ima stroge formalne karakteristike:

• Monorima: Održava jednu te istu rimu (isti suglasnik) kroz čitavu pjesmu, od prvog do posljednjeg stiha.
• Metar: Pjesma se piše u jednom od šesnaest standardnih arapskih metara (ar. buḥūr).
• Struktura: Obično je duža pjesma, sastavljena od nekoliko tematskih cjelina. Tradicionalna struktura podrazumijeva tri dijela:
  1. Nasīb ili tešbīb: Ljubavni ili nostalgični uvod u kojem pjesnik oplakuje napušteno stanište voljene ili se prisjeća prošlih vremena.
  2. Rahīl: Opis putovanja, često kroz pustinju, s prikazima prirode, životinja (posebno kamile) i životnih iskustava.
  3. Madīḥ ili fakhr: Glavni dio pjesme u kojem pjesnik iznosi svoju glavnu temu – to može biti pohvala plemenu, vladaru ili samom sebi, a kasnije i vjerska hvala.

Predislamska Arabija i klasično doba

Kasida je svoj vrhunac dosegla u predislamskoj Arabiji, gdje su pjesnici često bili glasnogovornici svojih plemena. Najpoznatiji primjeri iz tog perioda su Sedam mu'allaqāt (Viseće pjesme), koje su bile ispisivane zlatom na platnu i izvješene na Kabu.

S pojavom islama, kasida nije nestala, već je dobila nove sadržaje. Pored tradicionalnih pohvala plemenskim poglavicama, javljaju se i vjerske kaside posvećene poslaniku Muhammedu, islamskim učenjacima i bogobojaznim ličnostima. Među najpoznatijim djelima ove vrste je Kasida al-Burda (Kasida ogrtača), koju je u 13. vijeku napisao egipatski sufijski imam i pjesnik al-Busiri (oko 1212–1295). U pitanju je mistična pohvalna pjesma posvećena poslaniku Muhammedu. Kasida al-Burda ubraja se među najčešće recitovane pjesme u muslimanskom svijetu.

Širenje izvan Arapskog poluotoka

Arapsko-islamska ekspanzija prenijela je formu kaside u Perziju, Tursku, Indiju i druge regije.

• Perzijska književnost: Od 10. vijeka, Perzijanci su usvojili kasidu i prilagodili je svojim književnim standardima. Na dvoru Gaznavida u današnjem Afganistanu, pjesnici poput Farrukhija, Unsurija i Manuchehrija doživjeli su procvat pišući kaside u čast sultana Mahmuda. Kasida je u perzijskoj poeziji postala omiljeni oblik za filozofske i poučne sadržaje.
• Osmanska književnost: Osmanski pjesnici kroz divansku književnost također su intenzivno njegovali ovu formu. Kasida je u osmanskoj tradiciji zadržala trodijelnu strukturu, ali je njen središnji dio (medhiye) postao izuzetno važan za sticanje naklonosti i nagrade vladara ili velikodostojnika.

Bosanskohercegovačka tradicija primjer je kako se ova orijentalna forma prilagodila lokalnom kontekstu.

Divanska poezija i kasida u Bosni i Hercegovini

Razvoj kaside u Bosni i Hercegovini povezan je sa širim razvojem divanske književnosti, koja se na prostoru Bosne razvijala pod utjecajem arapske, perzijske i osmanske književnosti. Bosanskohercegovački pjesnici stvarali su na arapskom, perzijskom, osmanskom turskom i bosanskom jeziku, pri čemu su se različite književne forme i tematski obrasci međusobno preplitali. Divanska književnost obuhvatala je različite pjesničke forme, među kojima su kaside, gazeli, tarihi i druge vrste pjesama.

Dolaskom Osmanlija na ove prostore dolaze i književni obrasci islamskog Istoka. Bosanskohercegovačka elita stvarala je poeziju na arapskom, perzijskom i osmanskom turskom jeziku, ali i na bosanskom jeziku pisanom arebicom. Jedan od ranijih bosanskohercegovačkih divanskih pjesnika bio je Hasan Zijaija Mostarac (16. vijek), koji je napisao jedanaest kasida, od kojih su neke posvećene bosanskim namjesnicima, dok "Kasida kamenjaru" predstavlja otklon od uobičajene pohvalne tematike.

Kasida je bila povezana i s razvojem islamske duhovne književnosti na bosanskom jeziku. Posebno mjesto u toj tradiciji zauzima mevlud – poetski spjev o rođenju i životu poslanika Muhammeda. Iako mevlud ima svoju specifičnu formu, pjesme koje se u njegovom okviru izvode mogu biti po formi, sadržaju i načinu izvođenja bliske kasidi ili ilahiji. Vjerski motivi, pohvala Boga i poslanika Muhammeda, sufijska tematika i izražavanje duhovne ljubavi predstavljaju neke od tematskih poveznica između kaside, ilahije i mevludske poezije.

Uticaj sufijske poezije na književnost u Bosni i Hercegovini povezuje se i s recepcijom pjesništva Yunusa Emrea. Njegove ilahije prevođene su na bosanski jezik, između ostalih i u radu Adem-bega Karađozovića. Najpoznatiji bosanski mevlud jeste onaj hafiza Saliha Gaševića (19. vijek), koji je prijevod turskog mevluda Sulejmana Čelebije. Gašević je autor i jedne kaside na bosanskom jeziku, što pokazuje povezanost različitih oblika islamske duhovne književnosti.

O razvoju divanske književnosti u Bosni i Hercegovini svjedoče i savremeni projekti posvećeni ovoj književnoj tradiciji. Izložba "Ah, Mejli – Tragom divanske poezije u Bosni i Hercegovini", održana u sarajevskoj Vijećnici, bila je posvećena razvoju divanske poezije i mevludske književnosti u Bosni i Hercegovini. Izložba je obuhvatila približno 70 eksponata, a među predstavljenim autorima bio je i Mehmed Guranija Mejli, sarajevski pjesnik divanske književnosti, koji je iza sebe ostavio divan i veći broj tariha. U okviru izložbe predstavljeni su i Yunus Emre, uticaj sufijske poezije na bosanskohercegovačku književnost, te prevodilački rad Adem-bega Karađozovića.

Iako se kasida, ilahija i mevlud ne mogu izjednačiti, njihova povezanost u bosanskohercegovačkoj književnoj i izvođačkoj tradiciji dio je razvoja islamske duhovne književnosti na ovom prostoru.

U bosanskohercegovačkoj tradiciji, kasida je često sinonim za vjersku pjesmu ili duhovnu hvalu, slično pojmu ilahija. Iako između njih postoje razlike (ilahija je isključivo vjerska pjesma, dok kasida može imati i svjetovne teme), u domaćoj praksi granice su često nejasne i ova dva naziva se koriste kao sinonimi za pobožne pjesme izvođene na mevludima i drugim vjerskim događajima.

Kasida i danas živi u Bosni i Hercegovini, posebno kroz izvođenje duhovne muzike na mevludima, vjerskim manifestacijama i u okviru rada tekija. Savremeni izvođači njeguju tradicionalne tekstove, ali nastaju i nove kaside na bosanskom jeziku, čime se ova drevna forma prilagođava modernom vremenu, čuvajući vezu sa islamskom književnom baštinom.