Povijest i odlike
To je najstariji oblik slikarstva koji se javio prije 31.500 godina, u vrijeme paleolitičke umjetnosti, na zidovima špilja u kojima su obitavali prvi ljudi. Slikane su prskanjem boje pljuvanjem ili primitivnim četkama od rascijepljenih grana s prirodnim pigmentima iz okolice, pomiješanima sa životinjskom mašću. Obrisi su tamni, a ponekad je iskorištena i sama forma zida, tj. udubljenja i ispupčenja, za likovno oblikovanje životinja.
U Staroegipatskoj umjetnosti zidovi građevina su se najprije premazivali slojem gipsa, na kojemu su se potom urezivali oblici i hijeroglifi koji su se plošno oslikavali (od linije do linije istom bojom). U starom Egiptu zidne slike su imale veliki vjerski značaj i bile su neodvojiv dio ritualnih obreda. Slične vrijednosti zidne slike imaju i u indijskoj i kineskoj umjetnosti, kao i kod nekih naroda pretkolumbovske umjetnosti u Amerikama.
Fresku (tal. fresko = svježe) je iznjedrila Minojska kultura oko 2000. pr. Kr. To je tehnika slikanja bojama koje se rastapaju u vodi, po svježem sloju žbuke. Boja se suši istovremeno s podlogom i tako se nerazdvojno povezuje s njom.
Mozaike za ukrašavanje zidova su najprije koristili Grci, a potom su ih preuzeli i nadalje razvili Rimljani. To je slikarska tehnika koja se izvodi slaganjem raznobojnih, manje ili više pravilnih kockica kamena, obojenog stakla ili glazirane keramike. Rimljani su također koristili i tehniku freske, ali i enkaustiku na zidu, te primitivne grafite u obliku karikatura.
Preporod zidnog slikarstva u Europi dogodio se u romanici i gotici, osobito u Italiji u 13. stoljeću. Tada se najčešće slikalo tehnikom freske, temperama na svježoj žbuci. Na tim zasadama razvilo se i renesansno slikarstvo tijekom kojega će nastati neke od najslavnijih zidni slika na svijetu (Leonardova Posljednja večera ili Michelangelov svod Sikstinske kapele).
U 16. stoljeću freskoslikarstvo je uglavnom zamijenilo slikanje golemih platana uljenim bojama; takve slike su se mogle postaviti na drvene okvire i prekriti cijele površine zida, a bile su lakše za napraviti i slikalo se u slikarskim atelijerima.
U 17. stoljeću barokno iluzionističko slikarstvo unutarnjih prostorija postaje jako važna odlika dominantnih građevina, palača i crkava. U 18. stoljeću javlja se i ukrašavanje cijelih površina zidova keramičkim pločicama, obično jednobojne poput španjolske azulejo keramike, a koje su tvorile komplicirane iluzionističke slike, uglavnom dekorativnog karaktera.
Nakon što je gotovo bilo zaboravljeno, zidno slikarstvo se obnavlja u modernoj umjetnosti 20. stoljeća. Osobito značajan pokret je meksički muralizam 1930-ih kada su Diego Rivera, José Orozco i David Siqueiros načinili mnoga politički angažirana djela socijalnih tema, u vještoj kombinaciji narodne meksičke slikarske tradicije i modernih europskih stilova.
Na zidovima javnih prostora se u drugoj polovici 20. stoljeća javljaju djela anonimnih autora, grafiti, od kojih su neka umjetnički oblik suvremene urbane kulture, a neki ružni vandalizam.
Vanjske poveznice
- Galerija iluzionističkih zidnih slika Arhivirana inačica izvorne stranice od 12. prosinca 2011. (Wayback Machine) (fr.)
- IOF arhiv - galerija svjetskih fresaka Arhivirana inačica izvorne stranice od 22. veljače 2012. (Wayback Machine)
